Ožujak je uvijek jedan od veselijih mjeseci u godini.
1.3. obilježili smo dan edukacijskih rehabilitatora, 6.3. dan logopeda, a 21.3. Svjetski dan osoba s Down sindromom.
Naša draga Mateja napisala je nekoliko prekrasnih riječi koje možete pročitati u nastavku...
Biti edukacijski rehabilitator znači:
- da će ljudi na spomen vašeg zanimanja reći: "Aha, ti masiraš?"
- da imaš 76 post it papirića s obavezama, ali nikad ne stigneš pročitati što piše na njima
- da su ti plastifikator i čičak traka najbolji frendovi
- da hodaš po kući i skupljaš kutije od krema, kave i cipela te imaš pravo malo carstvo jer će ti sve to za nešto zatrebati
- da odlučiš raščistiti sve te kutije koje si nagomilao pa ih baciš, a drugi dan ti zatrebaju
- da i u danu kad te uhvatila migrena, ostavio te dečko/cura/muž/žena ili ti se razbolio kućni ljubimac, imaš osmijeh od uha do uha, veseliš se, smiješ i glasno pričaš kako bi privukao pažnju djeteta s kojim radiš
- i gle čuda, u tih 45 min koliko radiš s djetetom stvarno zaboraviš na sve to jer stvorite svoj sretni mjehurić u kojem dijete rado i voljno surađuje, a ti brojiš interakcije, kontakte očima i duljinu održavanja istih i neopisivo si ponosan jer je bolje nego na zadnjem tretmanu
- da ces stalno guglati i informirati se o novim metodama rada, check listama i edukacijama te da ćeš, kad uplatiš novu edukaciju, biti sretan kao da su uplatio polog za novi auto
- da ćeš biti član svih obitelji djece s kojima radiš, upoznat ćeš i bake i djedove, braću, sestre i sve koji dolaze u pratnji djeteta na tretman, a kad im se predstaviš, oni ce ti reći: "Znamo već sve o vama"
- da ćeš možda biti taj koji će prvi roditeljima spomenuti "strašnu dijagnozu", naići na šok i nevjericu te pokušati umanjiti njihov strah od toga što donosi budućnost
- da ćeš nakon takvih razgovora i sam/a biti smeten/a i zabrinut/a i da će te sve to potresti kao da se radi o tvom djetetu, ali onda ce se u tebi javiti bunt pa ćeš vući kolege/ice za rukav, pitati o iskustvima, pretraživati literaturu i odlučiti da ne postoji preveliki izazov za tebe
- da će najslađe dijete koje znaš plakati pred tobom želeći dobiti igračku, a ti ćeš se praviti da ga ne čuješ sve dok to ne pokaze primjerenim načinom jer ti znaš da to dijete može i da je to što radiš za njegovu dobrobit, iako ti i samome dođe da 5 puta poklekneš i samo ga zagrliš i umiriš
- da će biti dana kad osjetis bespomoćnost i letargiju, ali to su tako slaba bespomoćnost i letargija da ih samo jedan dječji osmijeh moze izbrisati, pa to onda zapravo nisu bespomoćnost i letargija, zar ne?
- da ćeš dobivati crteže u kojima si prikazan kao superjunak ili uz bok mami i tati, što ti zapravo govori koliko si važan i bitan u tim malim očima
- da se nikad nećeš vidjeti ni u jednom drugom zanimanju
A uz sve to, biti edukacijski rehabilitator u našoj Udruzi znači:
- da ćeš kad Mia ili Emina dodu s papirićem za novo dijete reći da ćeš ga preuzeti iako imaš prepun raspored
- da ćeš raditi u prekrasnom i prijateljskom okruzenju
- da su ti svi spremni pomoći i savjetovati te, ne na način "ja sve znam pa me sad slušaj..." nego na način "zajedno smo jači"
- da ćeš pozdraviti nekoga u prolazu i krenuti kući sat vremena kasnije jer ste se od pozdrava eto "malo zapričali"
- da smo prava mala obitelj